Izlaz Sunca

Drugog jutra skupili su se svećenici pred izlaskom Sunca u svetoj knjižari. Neofit je bio među njima. Kratko pred izlazak Sunca išli su oni u svečanoj povorci, dva po dva iz biblioteke k dvim ogromnim kipovima koji su u sjedećem položaju meditacije držali ruke na koljenima. Povorka je čekala na izlaz Sunca. Kada se ono diglo izza bregova i činilo žučkasti pijesak pustinje jače zasvijetli, svećenici s upali licem k zemlji. Kad asu zrake Sunca dotakle usta kipa zazvučala je ta ogromna statua kao puknuta žica. Svećenici su se digli.
Vrhovni svećenik se obratio Neofitu:«Ti si sada jedan od nas. Ipak svaki od nas primio je potvrdu svog svećenstva iz usta ovog mrtvog kamena. Mi ćemo također pitati Božanstvo da li hoće započeto djelo dovršiti. A kamen će tebi, djetetu Sunca, odgovoriti zvukom kao što je na jutranji pozdrav bio odzdravio.«
Svećenici su pjevali u »C«, u prvom zvuku skale: »Oziris, Oziris, močni vladaru, pošalji odgovor sinu koji usrdno prosi.«
Onda su pjevali u »D«, u drugom zvuku skale: »Izis, Izis uzvišena majko, pošalji odgovor sinu, koji usrdno prosi.«
Onda su pjevali u »E«, u trećem zvuku skale: »Horus, Horus, božanstveni duše, pošalji odgovor sinu koji usrdno prosi.«
Pjevali su u »F«, četvrtom tonu skale: »Koji izvršuje zakone, koji sili da se zakoni drže.«
Pjevali su u »G«, petom zvuku skale: »Koji se Bogova boji, koji ih štuje i žudi postati Bog.«
Onda su pjevali u »A«, u šestom zvuku skale: »Koji se budi u ljubavi za lijepo da bi ga ljubav učinia lijepim.«
I onda sa duplom snagom u »H«, u sedmom zvuku skale pjevali: »Oziris i Izis i Horus – vas troje dajte nam znak. Ako vam je drag i dobrodošao kao vaš sin mora mrtav kamen dati zvuk.«
Nakon što su svečenici odpjevali sedni zvuk čuo se iz ustiju kipa isti jasni zvuk kao kod izlaska Sunca. »Blago, blago tebi, moj sine,« rekao je vrhovni svećenik »i samo kamenje mora govoriti, moraju ti reći da su te Bogovi blagoslovili.«
Pijevajući himne koracali su svečenici udvoje natrag u knjižaru. Bijela povorka izgubila se u tamnom ulazu.

Obučen u bijelu haljinu

Mladić je uspješno položio ispit i sad ga čeka učenje. S time kad je zaključio test vode. vazduha, vatre i zemje bio je spreman primiti znanje o 22 slike na stjenama u velikoj dvorani Hrama. One če mu pomoči razumjeti i sa time če završiti sa drugim djelom… a prije toga treba da se očisti i za sobom ostaviti tragove prošlosti, jer če samo tako razujeti, znati… I to je to, što si sve vrijeme želi. Ponekad potpuno padam u tu pričuj er ako ju pravilno protumačimo lakše razumijemo sebe i svoj put života, unutrašnjost i to onu, koja je samo moja… kao onu u odnosu spoljašnog svijta. I ja želim znati zato uvjek sa euforijom putujem sa mladićem i to onim u meni.Mladić je uspješno položio ispit i sad ga čeka učenje. S time kad je zaključio test vode. vazduha, vatre i zemje bio je spreman primiti znanje o 22 slike na stjenama u velikoj dvorani Hrama. One če mu pomoči razumjeti i sa time če završiti sa drugim djelom… a prije toga treba da se očisti i za sobom ostaviti tragove prošlosti, jer če samo tako razujeti, znati… I to je to, što si sve vrijeme želi. Ponekad potpuno padam u tu pričuj er ako ju pravilno protumačimo lakše razumijemo sebe i svoj put života, unutrašnjost i to onu, koja je samo moja… kao onu u odnosu spoljašnog svijta. I ja želim znati zato uvjek sa euforijom putujem sa mladićem i to onim u meni.

U sredini je bilo malo jezero. Vrhovni svećenik je govorio: »Danas počinje za tebe novi život. Ti si doživio nešto duboko, potresno, ti to nikada nećeš moći zaboraviti. Današnji dan dijeli tvoj život u dva nejednaka dijela. Izza tebe je tvoja neiskusna mladost, pred tobom put svijetlom ispunjen koji vodi prema gore. Današnji dan tebe nije ništa novog naučio. On je samo dokazao da ti možeš biti odvažan, da znaš šutiti i vladati svojim ćutilima. Ono ali što češ ovdje ućiti, što češ kasnije kod svog posvećenja viditi učiniti će te jednim drugim – koji će znajući ići svojim putem, od rođenja do smrti i dalje kroz kraljestva smrti i života. Stani u ovo jezero, sine moj, i izvrši sveto pranje.«
Mladić je stupio u vodeni grob. »Ova je voda grob tvoje prošlosti, ulaženjem ti ju odlažeš. Ali voda ti također kaže da nakon izlazka smtr nad tobom više nema moći i da ti u grobu nećeš ostati. Uroni. Ostavi svoj ogrtač i košulju u vodi u znak da tvoj odloženi omot također ostaje u grobu.« Mladić je uronio i ustao. »Obucite ga u bijelu haljinu Ozirisovih svećenika,« naložio je vrhovni svećenik. »Ti si sada naš brat, ti si svečenik. Ti si nastupio put, stojiš ali sasvim na početku. Put ima mnogo stepenica. Izpita više nema ali mnoge pouke imati češ primiti i doživiti veliki put, posvećenje. Sada se odmori i dođi sutra u vrijeme jutranjih vježbi pred izlaz Sunca u veliku dvoranu.«
Vrhovni svećenik se udaljio. Jedan mladi svećenik pristupio je mladiću: »Dođi, ja ču ti sada pokazati tvoj stan.« Šuteći vodio je svećenik novajliju kroz razne hodnike i odaje u slobodu. Svijetleći mjesac obasjavao je plavkastu noć. Lijep vrt kroz koji je protjecao kanal napajajući nekoliko četverouglastih jezera. Mnogo lotosovog cvijeta. Na obalama visoke palme koje bacaju duge sjene. U vrtu razasnute male kuće sa plitkim krovima. Posvuda cvijeće i cvatuće grmlje. Čitavo opkoljeno visokim zidom. Mladić se ogledavao: »Ovdje još nikada nisam bio.«
»To su stanovi za naoženjene svećenike. Neofiti u te vrtove nemaju pristupa.«
»Tko obrađuje te površine?« pitao je mladić pokazujući na gredice s prekrasnim cvijećem i velikim bundevama.
»Robovi.«
»Da li jih Hram kupuje?«
»O ne, to ne trebamo.«
»Kako to?«
»Tko posljedni ispit ne položi, tko se preda opojnosti ćutila spasio je doduše svoj život ali je zato svoju svobodu izgubio, on pod prijetnom kazne smrti ne smije napustiti sveti okrug. Da ti nisi danas nubijku odbio bio bi sada rob. Nubijke mi kupujemo, ako joj uspije da neofita zavede ona dobiva slobodu. Ona to znade i zato se trsi…«
Mladić je tiho hvalio nebesima i pitao: »Da ja iz bunara nisam našao izlaz, šta bi bilo?«
»Mi smo već mnogo leševa odanle izvadili. Nije svako sposoban biti svećenik Ozirisa. Mi nikoga ne nagovaramo. I tebi je bilo stavljeno na volju da odstupiš. Ali vrata oltara se ne otvaraju onima, koji se vrate. Pred nekoliko godina jedan je neofit pod oltarom umro od gladi, koji se pred provalijom okrenuo…Ovo je tvoj stan.«
Pokazao je na jednu malu urednu kuću koja je utajala u sjeni nekoliko velikih palma. »Ako želiš prijatelje ili rođake primiti to možeš učiniti u predvorju Hrama. Ovamo imaju pristup samo svećeniki i njihovi robovi, Tvoji će se rošaci veseliti viditi te u košulji svećenika. A sada pićni. Prije izlazka Sunca doći ću po tebe… ići čemo vrhovnom svećeniku.«
Mladić se bacio na ležaj svoje kuće. Kroz vrata i prozor ulazio je svježi noćni zrak. Pokrio se sa dekom. U jezeru ispod lotosovog cvijeta oglašavale su se žabe. Umoran od tolikih doživljaja je zaspao.

...vatre i zraka

Stigao je u prostoriju isklesanu u stijeni. Bila je četvrouglasta. Imala je dva otvora. Kroz jedan je on ušao, na drugom je gorila vatra. Tu je trbao proći. Jedini izlaz bio je kroz vatru. Natrag se ne može, radije plamen nego strahote bunara. Nasrnuo je u vatru – i ušao smeten. Laki hladni propuh ga je obavio, nije osjećao nikakvog žara. Vatra je bila samo obmana. Tiho se smješio i pošao dalje. Široki hodnik bio je samo odostrag osvijetljen.
Došao je u malu prostoriju koja je bila tepisicima obložena i na stropu visečom lampom rasvijetljena. U sredini prostorije stajao je ležaj šarenim jastucima pokriven i pozivao na počinek. Pristupiše dva roba. On ih je prepoznao, vidjevao ih je izdaleka na poljima i u vrtovima svetoga okruga raditi. Htio ih je nagovoriti ali onda se sjetio na riječ »šutiti«. Jedan od robova uzeo je njegovu mokru košulju i pružio mu drugu, suhu. Ogrnuo se toplim vunenim ogrtačem i pokretom ruke pozvao da se odmori. Drugi rob prostro je stol pokraj ležaja i donio jela i pića. Onda su nijemo nestali. Mladič se gostio. Tri dana je postio, bio je umoran i sretan da može mirovati. Izza stanovitnog vremena otvorila su se izza tepiha vrata. Digao se zastor i ušla jedna Nubijka, vitka i smeđa, mladenačkih oblika puna snage i ljupkosti, sa pojasom od crvene svile sa zlatnim franzama oko donjeg tijela. Oko nadlaktica i nožnih zglobova zvečale su i sijale se zlatne špange. Mala, čvrsta prsa bila su naga. Njene oči zračile su pozivajući, obečavajući. Njene usne su bile crvene i pune kao procvali pupoljak cvijeta. U desnoj je držala posudu vinom, lijevom se podbočila. Mladić se je podigao, zurio je u prekrasnu pojavu. Ona se tiho smješila. Njene oči, njene usne nešto su željele, obečavale. Činila je male korake, špange na njenim zglobovima jedva čujno su zvonile. Približila se. Več je osjetio miris koji je iz nje izbijao. Onda se ona sagnula k njemu i ponudila ga posudom. »Tis is pobjedio mladiću, »šaptala je »ispit si položio, primi nagradu koju si zaslužio. Primi posudu, pij vino. Ono će ti dati snegu, snegu za ljubav. Moje usne čekaju tvoje. Moje mlado tijelo traži tebe, mladiću. Primi, primi nagradu.« On je ali šutio. Da li je to nagrada ili kušnja? Kolebao je. Ona je stavila svoju tamnu ruku na njegovo rame: »Zašto šutiš, rijetki goste – ili ti se ja ne sviđam? Govori.« Tada se on sjetio riječi »šutiti«. On je htio znati, spoznati, moći. Udario je ženu tako surovo da je zlatna posuda pala na pod. Napasnica je jauknula i pobjegla. Nato se iza jednih sakrivenih vratiju pojavio vrhovni svećenik s velikom pratnjom svećenika, svi bijelo obučeni.
»Slava tebi sine moj, ti si ispit zemlje, zraka, vode i vatre položio. Ti si dokazao hrabrost i volju. Ti si mudrost i spoznaju predpostavio prolazom pijnstvu ćutila. Ti si sam sebe svladao. Ono što tražiš neka ti bude. Plan svijetova, postanak zvijezda pred tom će se odviti. Ti češ viditi kako struji val života iz krila Božanstva i njemu se vrača. Ti češ pratiti putovanje duhova kroz vjekove, na svako pitanje češ dobiti odgovor. Sunce Ozirisa će ti sjeti. Blago tebi!« Blago tebi ponavljali su svečeniki u dubokim tonovima. »Dakle idi,« kaže vrhovni svećenik i primi mladića za ruku. Svećenici slijedili su dvoredovima i pjevali prastare ritme: »Slavite Ozirisa zarečese Sunce, Stvoritelja svijetova, upravljača vremena.« Kroz hram i dvorišta povorka se pomicala k jednoj dvorani u koju je pun mjesec bacao magično svjetlo.