Test zemlje i vode

Kad su se vrata iza mladića zatvorila on je ušao u nepoznati svijet... a on je to izabrao i zato morače sam kroz to iči, ako želi znati... Svi mi moramo do svog cilja običi mnoge prepreke... a tako i on.

Braneći rukom svijetlo svoje lampe koracao je oprezno u noć koja je pred njim ležala. Nakon jednog vremena udario je čelom u jednu stijenu, on je sagnuo glavu i rekao: »Naprijed!« Ali doskora se udario ponovno pa je u daljnjem hodu morao gornji dio tijela sagnuti. Tamno sivo kamenje okruživalo ga je sa svih strana. Njegova mala lampa samo je slabo rasvijetljavala najbližu okolinu. Stijene su izdisale hladnoću. Mladić navikao na afričko Sunce – drhtao je. Hodnik je postajao sve niži i sve uži. Mladić se morao hodajući dalje sve više sagibati.
Stao je. Iza njega, ispred njega noć, neprozirna noć. Ali povratka nije bilo. »Naprijed!« Nakon što je opet nekoliko puta ne baš nježno dotakao stijenu, iako je bio potpuno sagnut, odlučio je da se spusti na ruke i koljena i da se tako dalje kreće. U desnoj ruci držao je još uvijek oprezno svoju tinjajuču lampu. Znao je dobro – njegov spas bila je njegova lampa i riječi koje je ponavljao: odvažnost – šutnja. Puzio je prema naprijed. Bilo je teško s lampom a hodnik je bivao sve uži i uži. Imao je osječaj da je u jednom beskrajnom lijesu. Kao da je kretanje naprijed uzaludno, kao da se uopče ne miče s mjesta, kao da se zidovi ovog strašnog lijesa sve više suživaju.
Tada – on se svladao da ne zajukne – opet je udario glavom u stijenu. Legao je na trbuh i dalje plazio, koliko je mogao. S koljenima i laktima se pomicao kao zmija, jer na drugi način više nije išlo. Strašan strah, velika duševna tjeskoba ga je spopala, ali on se hrabro borio protiv toga. Govorio je sebi: gdje su drugi prošli moram i ja – naprijed. Ali napredovanje je postajalo teže, stijene su se tako suzile da se je osjećao kao da je u nekoj cijevi. Njegovo srce glasno je udaralo – groza je harala u njegovim živcima. On je stisnuo zube… Silio se, gurao, stiskao.
Uzdahnuo je, hodnik je proširio, mogao se je uspraviti, mogao je ići, hodnik je postao visok i širok, kao na početku kada je njime ispod oltara zakoračio. Ali – prestrašeno se zaustavio. Pred njegovim nogama zjapila je provalija koje je čitav hodnik u čitavoj njegovoj širini prerezala i zatvarala. Nije bilo mogućnosti ni s lijeva ni s desna da je obiđe. Zidovi su stajali okomito kao u jednom bunaru. Stao je čvrsto na rub grotla i lampu digao u vis. Htio se je uvjeriti ne bi li mogao zapreku preskočiti. Ali taj je plan morao napustiti, bunar je bio preširok. Kolebao je – nije se mogao pomiriti s tim da nema drugog izlaza osim skočiti u tu zijevajuću crnu rupu. Pojavila se misao da se vrati i pokuca na mjedena vrata i da viče, ali se sjetio da su svećenici dvoranu već napustili i da mu je vrhovni svećenik objavio da se vrata oltara ne otvaraju. A napokon – nije li on htio steči znanje, vidovitost? Da, pod svaku cijenu - makar ga stajalo života. Dakle dolje. »Odvažiti se!«
Držao je visoko lampu i skočio u zijevajuči mrak. Osjetio je ledenu hladnoću vode, ali imao je čvrsto tlo pod nogama. Osjećaj veselja je njime zavladao. Ipak su zapreke tako postavljene da se mogu svladati. Pojavio se osječaj pobjede. Veselio se da mu se lampa kod skoka nije utrnila. Smrzavao se: Sve do ramena stajao je u crnoj vodi. »Moram naći neki izlaz,« govorio je sebi«ne može biti da je to kraj!« Gledao je naokolo – ništa. Posvuda strme stijene. Razmišljajo je. Oprezno je razgledavao i pipao tražeći udubinu u stijeni kojom bi se mogao popeti. Našao ju je. Lampu je uhvatio zubima i rukama se verao. Ali noga mu se izmakla i on je natraške pao u vodu. Lampa je ispala i utrnula se. Sada je oko njega bila noć, crna neprobojna noć. On je opet stajao do ramena u vodi, drtao je od zime. Raširenim rukama pipao je lijevo i desno, ali izgubio je smijer. Konačno se nekako ipak izvukao, ali je osjećao da ga snege napuštaju, ako još jedanput padne, neće više imati snage da se digne. Prošla ga je hladna jeza. Tražeći u mraku podporanj napipao je neko svinuto željezo. Uhvatio se zanj i dovukao do ruba, isplivao. Spašen! Digao ruke u vis : »O hvala vam nebeske sile, hvala!«
Nije imao lampe pa je pod ispitivao naogom prije nego li je stao. Bojao se rupa, provalija. Ali pod je bio ravan, stijene sa strane u jednakoj udaljenosti. Ušao je naprijed ali put je izgledao beskrajan, noć neprozirna. Hodnik je imao više zavoja i napokon u velikoj udaljenosti pojavilo se malo svjetlo. On je trčao…