Ispit

Prvi dio knjige zove se Ispit, a pošto je veoma sveobuhvatan, ne mogu da objavim sve odjednom... pa neka putovanje počinje...

Ispit (1. dio)

To je bilo pred mnogo tisuća godina, u Egiptu. Piramide još niso bile sagrađene, ni Sfinga i obeliska još nije bilo. Samo su palme stršile ponosno u suncem obasjani zrak. Tada je vladala božanska dinastija i u Menfisu njegovala blago mudrosti, koje je imalo izvor u višim svijetovima.

Sa zapada, iz jako jako daleko došli su Svijetleći… Mudrost i znanje, umjetnost i umijeće oni su donjeli… spasili. Jer zahvaljujuči svojoj vidovotoj nadarenosti oni su ustanovili da podzemne vode podkopavaju njihovu domovinu. Znali su da se približava vrijeme kada će čitav kontinent zajedno sa svojim veličanstvenim glavnim gradom, gradom Zlatnih vratiju, biti od potresa uzdrman i da će potonuti u krilo visokih valova. Zato su izselili.
To je bilo tada.
Ja vidim jednog vitkog, smeđeg mladića, samo sa crno bjelo prugastim suknom oko bedara. On radi sa nekoliko drugova u vrstu svetog okruga. On ima, prema želji svog oca, postati magičar i svečenik, a i njega samoga privlači gledati iza zastora. On nije zadovoljan samom raskoši službe božje, koja je pristupna čitavom narodu. On traži više. Nesvijesno drijema u njegovoj duši želja da obožava i on želi znati, znati. Pitanja se rađaju u njegovoj nutrini, kojima on nezna odgovoriti.
On je bio svečenicima preporučen i kao učenik, kao neofit bio primljen. Bio je obrezan i uživanje mesa, ribe i mahunarka mu je bilo zabranjeno. Lako vino iznimno mu je bilo dozvoljeno.
Svako jutro on sjedi ozbiljno na velikoj terasi okrenutoj prema izlazu Sunca. On treba da vježba meditaciju: kroz određeno vrijeme on ne smije pustiti ni jednu misao u sebe – on neka ne misli ni na što, on neka uči da vlada mislima i osječajima. Poslije lakog doručka koji sastoji od povrča i plodova, on radi: On znade da ga svečenici vide i motre makar ih on ne vidi, jer oni raspolažu s čudnovatim njemu nerazumljivim znanjem i sposobnostima. Ali on znade da su oni ljudi kao on, da su vježbali i učili i na koncu kroz našto strašno prošli i sada mnogo toga mogu, mnogo znadu i o svemu šute. Ali to što su oni postigli, to hoće i on, to mora i njemu uspjeti.
U podne mora on svaki dan sa svojim drugovima u veliku dvoranu. Ogromni, hieroglifima ukrašeni stupovi drže krov. Prigušeno mirno svjetlo ispunja ogromi prostor. Na zidovima stoje 22 slike u crvenoj, smeđoj, črnoj i bjeloj boji. Svojevrsno, tajnovito. Jedanajst na svakoj strani. Ovdje oni imaju dva puna sata šuteći boraviti. Imadu prosmatrati te slike. Treba da si ih utuve u glavu. I on gleda satima na slike, tokom mjeseci, godina. Pozna svaku pojedinost na njima, one govore ali on ne razumije njihov govor. On vidi svečenike, kraljeve, djevice, on želi prodrijeti u smisao slika, razumiti – ali on nema ključa.
U vrtovima rade robovi, stariji i mladi ljudi koji ne smiju nikada napustiti okrug hrama. Mladići koji se spremaju da prime posvećenje ne smiju se sa njima družiti, ne smiju im se približavati. Ali naveče, kada leže na svojim ležajima, šapču jedan drugome: ovi su robovi također htjeli postati svećenici ali niso izdržali ono strašno, nisu kušnjama odolili, i zato su robovi. Mladići zadrhću.
Jedna put u godini dužan je pokazati se vrhovnim svećeniciku. To je jedan koji zna. On je vidovit. On može videiti što se u daljini događa, on može viditi što se u nutrašnjosti čovjeka zbiva. On vidi misli, raspoloženja i zrelost duše…