Ispit I

Četiri puta bio je mladić pred vrhovnim svećenikom. Svaki put ga je on šuteći, prodorno gledao – a onda mahnuo rukom što je znaćilo da se ima udaljiti. I opet je prošla jedna godina. Sa slika stuji nešto tiho na njega, on to osječa, njegova potsvijest stoji pod uplivom ovih svojevrsnih tajinstvenih slika. I svaki dan on radi u vrstu u oklolici hrama. Navečer ali skupljaju se neofiti u knjižnici Hrama a jedan svečenik in čita iz starih smotaka papirusa i drvenih ploča riječi mudrosti i znanja. Riječi za razmišljanje koje postaju sve dubije što se više o njima misli. Upućuje ih se da riječi učitelja, svećenika slušaju sa strahopočitanjem bez ikakve kritike. Oni treba da vladaju sa svojim mislima i osječajima i da imaju samo ono osjećati i misliti što sami hoče. Oni uče promatrati život i smrt u prirodi i suosječati – kao da su jedno sa cvatučim cvijetom i umirućim stablom. Ali oni se ne uče samo prodrijeti u život biljke i u njemu učestvovati, a ni životinjsko carstvo im ne smije biti tajna. Oni, slušajo također tužaljke i ljubavni zov, ljutit i gladan glas životninja i sa njima osjećaju. Oni uče da žive i trpe sa svim živim. U svojim molitvama oni zahvaljuju Božanstvu za sve dobro, za svaki dar i izbjegavaju da bilo kojem biću koje ima dušu uzrokuju patnju ili nanesu bol. To je bio jedan od razloga zašto su se odrekli jesti meso.
Kada se mladić peti put pretstavio vrhovni ga svećenik nije otpremio, on je kimnuo glavom: »Ti možeš sada posvećenje primiti, sine moj, i gledati izza zastora. Ali te mi svećenici moramo tek podvrći ispitu. On je težak i strašan ali potreban jer samo je onaj dostojan gledati tajne neba koji ima hrabrosti i volje i koji znade šutiti. Znati, htjeti, odvažiti se i šutjeti – to su stepenice koje vode savršenstvu. Zato te moram pitati da li se hoćeš ispitu podvrći. Ja te ne nagovaram. Još si slobodan, još se možeš vratiti i napustiti okrug hrama. Izaberi prema naklonosti svog srca.«
Ozbiljno i tiho došao je odgovor: »Ja hoču.«
»Onda se vrati na svoj posao.« Šutječi je mladić napustio s dubokim poklonom čeliju vrhovnog svećenika. Bilo mu je naloženo da tri dana posti, uz vodu i kruh. Naveče trečeg dana bio je po jednom svećeniku odveden u dio prostora kraj Hrama koji je dotada njemu bio nedostupan. Prolazili su mnoge odaje koje su postajale sve uže i uže i kod posjetioca izazivale osjećaj tajanstvene tjeskobe. U jednoj drugoj, uskoj, niskoj prostoriji skupilo se mnogo svećenika. Na kraju dvorane bio je jedan visok oltar iz mjedi. S obje strane te prostorije gorio je ugljen u zdjelama s jakim mirisom dima. Mladić je stajao zatečen i zaplašen. Vrhovni svečenik mu je pristupio i ponovno ga pitao da li se ispitu želi podvrči. Mladić je potvrdio. On želi znati, spoznati. Tada se je na znak vrhovnog svećenika otvorio oltar. Njegova prednja strana nastojala se je iz dva krila vratiju, koje su se okretale u svom osovinama. Jedna crna rupa je sijevala. Jedan svećenik uručio je mladiću malu oljem napunjenu lampu iz ilovače: »Pazi na svoju lampu i zapamti: znati, htjeti, odvaživati se, šutjeti nisu samo stepenice savršenstva nego i jedan putokas koji te danas može očuvati. Ti znaš da ovaj put vodi savršenstvu. Ti hočeš da njime ideš – dakle moraš biti odvažan i šutljiv. Ne zaboravi… odvažan i šutljiv. Pa dakle idi – idi.«
Mladić je zakoračio u pravcu oltara. Tada mu je ponovno pristupio vrhovni svećenik. »Razmisli,« govorio je ozbiljno«još si slobodan, još se možeš vratiti, ako si ali u hodnik ušao onda se vrata više ne otvaraju. Nikada još nije netko ovaj oltar upotrijebio kao izlas. Postoji samo jedan ulaz, izlaz je negdje drugdje. Tebe čeka ili smrt ili ropstvo, ako podlegneš, znanje i moč ako pobijediš. Po poslednji put – što želiš?« Mladić je gledao vrhovnog svećenika ozbiljno i pošteno u oči: »ja se hoću ispitu podvrći.« »Dakle idi.«
Mladić je ušao i odma čuo kako se izza njega mjedena vrata u svojim osovima okreču i zatvaraju.