...vatre i zraka

Stigao je u prostoriju isklesanu u stijeni. Bila je četvrouglasta. Imala je dva otvora. Kroz jedan je on ušao, na drugom je gorila vatra. Tu je trbao proći. Jedini izlaz bio je kroz vatru. Natrag se ne može, radije plamen nego strahote bunara. Nasrnuo je u vatru – i ušao smeten. Laki hladni propuh ga je obavio, nije osjećao nikakvog žara. Vatra je bila samo obmana. Tiho se smješio i pošao dalje. Široki hodnik bio je samo odostrag osvijetljen.
Došao je u malu prostoriju koja je bila tepisicima obložena i na stropu visečom lampom rasvijetljena. U sredini prostorije stajao je ležaj šarenim jastucima pokriven i pozivao na počinek. Pristupiše dva roba. On ih je prepoznao, vidjevao ih je izdaleka na poljima i u vrtovima svetoga okruga raditi. Htio ih je nagovoriti ali onda se sjetio na riječ »šutiti«. Jedan od robova uzeo je njegovu mokru košulju i pružio mu drugu, suhu. Ogrnuo se toplim vunenim ogrtačem i pokretom ruke pozvao da se odmori. Drugi rob prostro je stol pokraj ležaja i donio jela i pića. Onda su nijemo nestali. Mladič se gostio. Tri dana je postio, bio je umoran i sretan da može mirovati. Izza stanovitnog vremena otvorila su se izza tepiha vrata. Digao se zastor i ušla jedna Nubijka, vitka i smeđa, mladenačkih oblika puna snage i ljupkosti, sa pojasom od crvene svile sa zlatnim franzama oko donjeg tijela. Oko nadlaktica i nožnih zglobova zvečale su i sijale se zlatne špange. Mala, čvrsta prsa bila su naga. Njene oči zračile su pozivajući, obečavajući. Njene usne su bile crvene i pune kao procvali pupoljak cvijeta. U desnoj je držala posudu vinom, lijevom se podbočila. Mladić se je podigao, zurio je u prekrasnu pojavu. Ona se tiho smješila. Njene oči, njene usne nešto su željele, obečavale. Činila je male korake, špange na njenim zglobovima jedva čujno su zvonile. Približila se. Več je osjetio miris koji je iz nje izbijao. Onda se ona sagnula k njemu i ponudila ga posudom. »Tis is pobjedio mladiću, »šaptala je »ispit si položio, primi nagradu koju si zaslužio. Primi posudu, pij vino. Ono će ti dati snegu, snegu za ljubav. Moje usne čekaju tvoje. Moje mlado tijelo traži tebe, mladiću. Primi, primi nagradu.« On je ali šutio. Da li je to nagrada ili kušnja? Kolebao je. Ona je stavila svoju tamnu ruku na njegovo rame: »Zašto šutiš, rijetki goste – ili ti se ja ne sviđam? Govori.« Tada se on sjetio riječi »šutiti«. On je htio znati, spoznati, moći. Udario je ženu tako surovo da je zlatna posuda pala na pod. Napasnica je jauknula i pobjegla. Nato se iza jednih sakrivenih vratiju pojavio vrhovni svećenik s velikom pratnjom svećenika, svi bijelo obučeni.
»Slava tebi sine moj, ti si ispit zemlje, zraka, vode i vatre položio. Ti si dokazao hrabrost i volju. Ti si mudrost i spoznaju predpostavio prolazom pijnstvu ćutila. Ti si sam sebe svladao. Ono što tražiš neka ti bude. Plan svijetova, postanak zvijezda pred tom će se odviti. Ti češ viditi kako struji val života iz krila Božanstva i njemu se vrača. Ti češ pratiti putovanje duhova kroz vjekove, na svako pitanje češ dobiti odgovor. Sunce Ozirisa će ti sjeti. Blago tebi!« Blago tebi ponavljali su svečeniki u dubokim tonovima. »Dakle idi,« kaže vrhovni svećenik i primi mladića za ruku. Svećenici slijedili su dvoredovima i pjevali prastare ritme: »Slavite Ozirisa zarečese Sunce, Stvoritelja svijetova, upravljača vremena.« Kroz hram i dvorišta povorka se pomicala k jednoj dvorani u koju je pun mjesec bacao magično svjetlo.