Izlaz Sunca

Drugog jutra skupili su se svećenici pred izlaskom Sunca u svetoj knjižari. Neofit je bio među njima. Kratko pred izlazak Sunca išli su oni u svečanoj povorci, dva po dva iz biblioteke k dvim ogromnim kipovima koji su u sjedećem položaju meditacije držali ruke na koljenima. Povorka je čekala na izlaz Sunca. Kada se ono diglo izza bregova i činilo žučkasti pijesak pustinje jače zasvijetli, svećenici s upali licem k zemlji. Kad asu zrake Sunca dotakle usta kipa zazvučala je ta ogromna statua kao puknuta žica. Svećenici su se digli.
Vrhovni svećenik se obratio Neofitu:«Ti si sada jedan od nas. Ipak svaki od nas primio je potvrdu svog svećenstva iz usta ovog mrtvog kamena. Mi ćemo također pitati Božanstvo da li hoće započeto djelo dovršiti. A kamen će tebi, djetetu Sunca, odgovoriti zvukom kao što je na jutranji pozdrav bio odzdravio.«
Svećenici su pjevali u »C«, u prvom zvuku skale: »Oziris, Oziris, močni vladaru, pošalji odgovor sinu koji usrdno prosi.«
Onda su pjevali u »D«, u drugom zvuku skale: »Izis, Izis uzvišena majko, pošalji odgovor sinu, koji usrdno prosi.«
Onda su pjevali u »E«, u trećem zvuku skale: »Horus, Horus, božanstveni duše, pošalji odgovor sinu koji usrdno prosi.«
Pjevali su u »F«, četvrtom tonu skale: »Koji izvršuje zakone, koji sili da se zakoni drže.«
Pjevali su u »G«, petom zvuku skale: »Koji se Bogova boji, koji ih štuje i žudi postati Bog.«
Onda su pjevali u »A«, u šestom zvuku skale: »Koji se budi u ljubavi za lijepo da bi ga ljubav učinia lijepim.«
I onda sa duplom snagom u »H«, u sedmom zvuku skale pjevali: »Oziris i Izis i Horus – vas troje dajte nam znak. Ako vam je drag i dobrodošao kao vaš sin mora mrtav kamen dati zvuk.«
Nakon što su svečenici odpjevali sedni zvuk čuo se iz ustiju kipa isti jasni zvuk kao kod izlaska Sunca. »Blago, blago tebi, moj sine,« rekao je vrhovni svećenik »i samo kamenje mora govoriti, moraju ti reći da su te Bogovi blagoslovili.«
Pijevajući himne koracali su svečenici udvoje natrag u knjižaru. Bijela povorka izgubila se u tamnom ulazu.

Obučen u bijelu haljinu

Mladić je uspješno položio ispit i sad ga čeka učenje. S time kad je zaključio test vode. vazduha, vatre i zemje bio je spreman primiti znanje o 22 slike na stjenama u velikoj dvorani Hrama. One če mu pomoči razumjeti i sa time če završiti sa drugim djelom… a prije toga treba da se očisti i za sobom ostaviti tragove prošlosti, jer če samo tako razujeti, znati… I to je to, što si sve vrijeme želi. Ponekad potpuno padam u tu pričuj er ako ju pravilno protumačimo lakše razumijemo sebe i svoj put života, unutrašnjost i to onu, koja je samo moja… kao onu u odnosu spoljašnog svijta. I ja želim znati zato uvjek sa euforijom putujem sa mladićem i to onim u meni.Mladić je uspješno položio ispit i sad ga čeka učenje. S time kad je zaključio test vode. vazduha, vatre i zemje bio je spreman primiti znanje o 22 slike na stjenama u velikoj dvorani Hrama. One če mu pomoči razumjeti i sa time če završiti sa drugim djelom… a prije toga treba da se očisti i za sobom ostaviti tragove prošlosti, jer če samo tako razujeti, znati… I to je to, što si sve vrijeme želi. Ponekad potpuno padam u tu pričuj er ako ju pravilno protumačimo lakše razumijemo sebe i svoj put života, unutrašnjost i to onu, koja je samo moja… kao onu u odnosu spoljašnog svijta. I ja želim znati zato uvjek sa euforijom putujem sa mladićem i to onim u meni.

U sredini je bilo malo jezero. Vrhovni svećenik je govorio: »Danas počinje za tebe novi život. Ti si doživio nešto duboko, potresno, ti to nikada nećeš moći zaboraviti. Današnji dan dijeli tvoj život u dva nejednaka dijela. Izza tebe je tvoja neiskusna mladost, pred tobom put svijetlom ispunjen koji vodi prema gore. Današnji dan tebe nije ništa novog naučio. On je samo dokazao da ti možeš biti odvažan, da znaš šutiti i vladati svojim ćutilima. Ono ali što češ ovdje ućiti, što češ kasnije kod svog posvećenja viditi učiniti će te jednim drugim – koji će znajući ići svojim putem, od rođenja do smrti i dalje kroz kraljestva smrti i života. Stani u ovo jezero, sine moj, i izvrši sveto pranje.«
Mladić je stupio u vodeni grob. »Ova je voda grob tvoje prošlosti, ulaženjem ti ju odlažeš. Ali voda ti također kaže da nakon izlazka smtr nad tobom više nema moći i da ti u grobu nećeš ostati. Uroni. Ostavi svoj ogrtač i košulju u vodi u znak da tvoj odloženi omot također ostaje u grobu.« Mladić je uronio i ustao. »Obucite ga u bijelu haljinu Ozirisovih svećenika,« naložio je vrhovni svećenik. »Ti si sada naš brat, ti si svečenik. Ti si nastupio put, stojiš ali sasvim na početku. Put ima mnogo stepenica. Izpita više nema ali mnoge pouke imati češ primiti i doživiti veliki put, posvećenje. Sada se odmori i dođi sutra u vrijeme jutranjih vježbi pred izlaz Sunca u veliku dvoranu.«
Vrhovni svećenik se udaljio. Jedan mladi svećenik pristupio je mladiću: »Dođi, ja ču ti sada pokazati tvoj stan.« Šuteći vodio je svećenik novajliju kroz razne hodnike i odaje u slobodu. Svijetleći mjesac obasjavao je plavkastu noć. Lijep vrt kroz koji je protjecao kanal napajajući nekoliko četverouglastih jezera. Mnogo lotosovog cvijeta. Na obalama visoke palme koje bacaju duge sjene. U vrtu razasnute male kuće sa plitkim krovima. Posvuda cvijeće i cvatuće grmlje. Čitavo opkoljeno visokim zidom. Mladić se ogledavao: »Ovdje još nikada nisam bio.«
»To su stanovi za naoženjene svećenike. Neofiti u te vrtove nemaju pristupa.«
»Tko obrađuje te površine?« pitao je mladić pokazujući na gredice s prekrasnim cvijećem i velikim bundevama.
»Robovi.«
»Da li jih Hram kupuje?«
»O ne, to ne trebamo.«
»Kako to?«
»Tko posljedni ispit ne položi, tko se preda opojnosti ćutila spasio je doduše svoj život ali je zato svoju svobodu izgubio, on pod prijetnom kazne smrti ne smije napustiti sveti okrug. Da ti nisi danas nubijku odbio bio bi sada rob. Nubijke mi kupujemo, ako joj uspije da neofita zavede ona dobiva slobodu. Ona to znade i zato se trsi…«
Mladić je tiho hvalio nebesima i pitao: »Da ja iz bunara nisam našao izlaz, šta bi bilo?«
»Mi smo već mnogo leševa odanle izvadili. Nije svako sposoban biti svećenik Ozirisa. Mi nikoga ne nagovaramo. I tebi je bilo stavljeno na volju da odstupiš. Ali vrata oltara se ne otvaraju onima, koji se vrate. Pred nekoliko godina jedan je neofit pod oltarom umro od gladi, koji se pred provalijom okrenuo…Ovo je tvoj stan.«
Pokazao je na jednu malu urednu kuću koja je utajala u sjeni nekoliko velikih palma. »Ako želiš prijatelje ili rođake primiti to možeš učiniti u predvorju Hrama. Ovamo imaju pristup samo svećeniki i njihovi robovi, Tvoji će se rošaci veseliti viditi te u košulji svećenika. A sada pićni. Prije izlazka Sunca doći ću po tebe… ići čemo vrhovnom svećeniku.«
Mladić se bacio na ležaj svoje kuće. Kroz vrata i prozor ulazio je svježi noćni zrak. Pokrio se sa dekom. U jezeru ispod lotosovog cvijeta oglašavale su se žabe. Umoran od tolikih doživljaja je zaspao.

...vatre i zraka

Stigao je u prostoriju isklesanu u stijeni. Bila je četvrouglasta. Imala je dva otvora. Kroz jedan je on ušao, na drugom je gorila vatra. Tu je trbao proći. Jedini izlaz bio je kroz vatru. Natrag se ne može, radije plamen nego strahote bunara. Nasrnuo je u vatru – i ušao smeten. Laki hladni propuh ga je obavio, nije osjećao nikakvog žara. Vatra je bila samo obmana. Tiho se smješio i pošao dalje. Široki hodnik bio je samo odostrag osvijetljen.
Došao je u malu prostoriju koja je bila tepisicima obložena i na stropu visečom lampom rasvijetljena. U sredini prostorije stajao je ležaj šarenim jastucima pokriven i pozivao na počinek. Pristupiše dva roba. On ih je prepoznao, vidjevao ih je izdaleka na poljima i u vrtovima svetoga okruga raditi. Htio ih je nagovoriti ali onda se sjetio na riječ »šutiti«. Jedan od robova uzeo je njegovu mokru košulju i pružio mu drugu, suhu. Ogrnuo se toplim vunenim ogrtačem i pokretom ruke pozvao da se odmori. Drugi rob prostro je stol pokraj ležaja i donio jela i pića. Onda su nijemo nestali. Mladič se gostio. Tri dana je postio, bio je umoran i sretan da može mirovati. Izza stanovitnog vremena otvorila su se izza tepiha vrata. Digao se zastor i ušla jedna Nubijka, vitka i smeđa, mladenačkih oblika puna snage i ljupkosti, sa pojasom od crvene svile sa zlatnim franzama oko donjeg tijela. Oko nadlaktica i nožnih zglobova zvečale su i sijale se zlatne špange. Mala, čvrsta prsa bila su naga. Njene oči zračile su pozivajući, obečavajući. Njene usne su bile crvene i pune kao procvali pupoljak cvijeta. U desnoj je držala posudu vinom, lijevom se podbočila. Mladić se je podigao, zurio je u prekrasnu pojavu. Ona se tiho smješila. Njene oči, njene usne nešto su željele, obečavale. Činila je male korake, špange na njenim zglobovima jedva čujno su zvonile. Približila se. Več je osjetio miris koji je iz nje izbijao. Onda se ona sagnula k njemu i ponudila ga posudom. »Tis is pobjedio mladiću, »šaptala je »ispit si položio, primi nagradu koju si zaslužio. Primi posudu, pij vino. Ono će ti dati snegu, snegu za ljubav. Moje usne čekaju tvoje. Moje mlado tijelo traži tebe, mladiću. Primi, primi nagradu.« On je ali šutio. Da li je to nagrada ili kušnja? Kolebao je. Ona je stavila svoju tamnu ruku na njegovo rame: »Zašto šutiš, rijetki goste – ili ti se ja ne sviđam? Govori.« Tada se on sjetio riječi »šutiti«. On je htio znati, spoznati, moći. Udario je ženu tako surovo da je zlatna posuda pala na pod. Napasnica je jauknula i pobjegla. Nato se iza jednih sakrivenih vratiju pojavio vrhovni svećenik s velikom pratnjom svećenika, svi bijelo obučeni.
»Slava tebi sine moj, ti si ispit zemlje, zraka, vode i vatre položio. Ti si dokazao hrabrost i volju. Ti si mudrost i spoznaju predpostavio prolazom pijnstvu ćutila. Ti si sam sebe svladao. Ono što tražiš neka ti bude. Plan svijetova, postanak zvijezda pred tom će se odviti. Ti češ viditi kako struji val života iz krila Božanstva i njemu se vrača. Ti češ pratiti putovanje duhova kroz vjekove, na svako pitanje češ dobiti odgovor. Sunce Ozirisa će ti sjeti. Blago tebi!« Blago tebi ponavljali su svečeniki u dubokim tonovima. »Dakle idi,« kaže vrhovni svećenik i primi mladića za ruku. Svećenici slijedili su dvoredovima i pjevali prastare ritme: »Slavite Ozirisa zarečese Sunce, Stvoritelja svijetova, upravljača vremena.« Kroz hram i dvorišta povorka se pomicala k jednoj dvorani u koju je pun mjesec bacao magično svjetlo.

Test zemlje i vode

Kad su se vrata iza mladića zatvorila on je ušao u nepoznati svijet... a on je to izabrao i zato morače sam kroz to iči, ako želi znati... Svi mi moramo do svog cilja običi mnoge prepreke... a tako i on.

Braneći rukom svijetlo svoje lampe koracao je oprezno u noć koja je pred njim ležala. Nakon jednog vremena udario je čelom u jednu stijenu, on je sagnuo glavu i rekao: »Naprijed!« Ali doskora se udario ponovno pa je u daljnjem hodu morao gornji dio tijela sagnuti. Tamno sivo kamenje okruživalo ga je sa svih strana. Njegova mala lampa samo je slabo rasvijetljavala najbližu okolinu. Stijene su izdisale hladnoću. Mladić navikao na afričko Sunce – drhtao je. Hodnik je postajao sve niži i sve uži. Mladić se morao hodajući dalje sve više sagibati.
Stao je. Iza njega, ispred njega noć, neprozirna noć. Ali povratka nije bilo. »Naprijed!« Nakon što je opet nekoliko puta ne baš nježno dotakao stijenu, iako je bio potpuno sagnut, odlučio je da se spusti na ruke i koljena i da se tako dalje kreće. U desnoj ruci držao je još uvijek oprezno svoju tinjajuču lampu. Znao je dobro – njegov spas bila je njegova lampa i riječi koje je ponavljao: odvažnost – šutnja. Puzio je prema naprijed. Bilo je teško s lampom a hodnik je bivao sve uži i uži. Imao je osječaj da je u jednom beskrajnom lijesu. Kao da je kretanje naprijed uzaludno, kao da se uopče ne miče s mjesta, kao da se zidovi ovog strašnog lijesa sve više suživaju.
Tada – on se svladao da ne zajukne – opet je udario glavom u stijenu. Legao je na trbuh i dalje plazio, koliko je mogao. S koljenima i laktima se pomicao kao zmija, jer na drugi način više nije išlo. Strašan strah, velika duševna tjeskoba ga je spopala, ali on se hrabro borio protiv toga. Govorio je sebi: gdje su drugi prošli moram i ja – naprijed. Ali napredovanje je postajalo teže, stijene su se tako suzile da se je osjećao kao da je u nekoj cijevi. Njegovo srce glasno je udaralo – groza je harala u njegovim živcima. On je stisnuo zube… Silio se, gurao, stiskao.
Uzdahnuo je, hodnik je proširio, mogao se je uspraviti, mogao je ići, hodnik je postao visok i širok, kao na početku kada je njime ispod oltara zakoračio. Ali – prestrašeno se zaustavio. Pred njegovim nogama zjapila je provalija koje je čitav hodnik u čitavoj njegovoj širini prerezala i zatvarala. Nije bilo mogućnosti ni s lijeva ni s desna da je obiđe. Zidovi su stajali okomito kao u jednom bunaru. Stao je čvrsto na rub grotla i lampu digao u vis. Htio se je uvjeriti ne bi li mogao zapreku preskočiti. Ali taj je plan morao napustiti, bunar je bio preširok. Kolebao je – nije se mogao pomiriti s tim da nema drugog izlaza osim skočiti u tu zijevajuću crnu rupu. Pojavila se misao da se vrati i pokuca na mjedena vrata i da viče, ali se sjetio da su svećenici dvoranu već napustili i da mu je vrhovni svećenik objavio da se vrata oltara ne otvaraju. A napokon – nije li on htio steči znanje, vidovitost? Da, pod svaku cijenu - makar ga stajalo života. Dakle dolje. »Odvažiti se!«
Držao je visoko lampu i skočio u zijevajuči mrak. Osjetio je ledenu hladnoću vode, ali imao je čvrsto tlo pod nogama. Osjećaj veselja je njime zavladao. Ipak su zapreke tako postavljene da se mogu svladati. Pojavio se osječaj pobjede. Veselio se da mu se lampa kod skoka nije utrnila. Smrzavao se: Sve do ramena stajao je u crnoj vodi. »Moram naći neki izlaz,« govorio je sebi«ne može biti da je to kraj!« Gledao je naokolo – ništa. Posvuda strme stijene. Razmišljajo je. Oprezno je razgledavao i pipao tražeći udubinu u stijeni kojom bi se mogao popeti. Našao ju je. Lampu je uhvatio zubima i rukama se verao. Ali noga mu se izmakla i on je natraške pao u vodu. Lampa je ispala i utrnula se. Sada je oko njega bila noć, crna neprobojna noć. On je opet stajao do ramena u vodi, drtao je od zime. Raširenim rukama pipao je lijevo i desno, ali izgubio je smijer. Konačno se nekako ipak izvukao, ali je osjećao da ga snege napuštaju, ako još jedanput padne, neće više imati snage da se digne. Prošla ga je hladna jeza. Tražeći u mraku podporanj napipao je neko svinuto željezo. Uhvatio se zanj i dovukao do ruba, isplivao. Spašen! Digao ruke u vis : »O hvala vam nebeske sile, hvala!«
Nije imao lampe pa je pod ispitivao naogom prije nego li je stao. Bojao se rupa, provalija. Ali pod je bio ravan, stijene sa strane u jednakoj udaljenosti. Ušao je naprijed ali put je izgledao beskrajan, noć neprozirna. Hodnik je imao više zavoja i napokon u velikoj udaljenosti pojavilo se malo svjetlo. On je trčao…

Ispit I

Četiri puta bio je mladić pred vrhovnim svećenikom. Svaki put ga je on šuteći, prodorno gledao – a onda mahnuo rukom što je znaćilo da se ima udaljiti. I opet je prošla jedna godina. Sa slika stuji nešto tiho na njega, on to osječa, njegova potsvijest stoji pod uplivom ovih svojevrsnih tajinstvenih slika. I svaki dan on radi u vrstu u oklolici hrama. Navečer ali skupljaju se neofiti u knjižnici Hrama a jedan svečenik in čita iz starih smotaka papirusa i drvenih ploča riječi mudrosti i znanja. Riječi za razmišljanje koje postaju sve dubije što se više o njima misli. Upućuje ih se da riječi učitelja, svećenika slušaju sa strahopočitanjem bez ikakve kritike. Oni treba da vladaju sa svojim mislima i osječajima i da imaju samo ono osjećati i misliti što sami hoče. Oni uče promatrati život i smrt u prirodi i suosječati – kao da su jedno sa cvatučim cvijetom i umirućim stablom. Ali oni se ne uče samo prodrijeti u život biljke i u njemu učestvovati, a ni životinjsko carstvo im ne smije biti tajna. Oni, slušajo također tužaljke i ljubavni zov, ljutit i gladan glas životninja i sa njima osjećaju. Oni uče da žive i trpe sa svim živim. U svojim molitvama oni zahvaljuju Božanstvu za sve dobro, za svaki dar i izbjegavaju da bilo kojem biću koje ima dušu uzrokuju patnju ili nanesu bol. To je bio jedan od razloga zašto su se odrekli jesti meso.
Kada se mladić peti put pretstavio vrhovni ga svećenik nije otpremio, on je kimnuo glavom: »Ti možeš sada posvećenje primiti, sine moj, i gledati izza zastora. Ali te mi svećenici moramo tek podvrći ispitu. On je težak i strašan ali potreban jer samo je onaj dostojan gledati tajne neba koji ima hrabrosti i volje i koji znade šutiti. Znati, htjeti, odvažiti se i šutjeti – to su stepenice koje vode savršenstvu. Zato te moram pitati da li se hoćeš ispitu podvrći. Ja te ne nagovaram. Još si slobodan, još se možeš vratiti i napustiti okrug hrama. Izaberi prema naklonosti svog srca.«
Ozbiljno i tiho došao je odgovor: »Ja hoču.«
»Onda se vrati na svoj posao.« Šutječi je mladić napustio s dubokim poklonom čeliju vrhovnog svećenika. Bilo mu je naloženo da tri dana posti, uz vodu i kruh. Naveče trečeg dana bio je po jednom svećeniku odveden u dio prostora kraj Hrama koji je dotada njemu bio nedostupan. Prolazili su mnoge odaje koje su postajale sve uže i uže i kod posjetioca izazivale osjećaj tajanstvene tjeskobe. U jednoj drugoj, uskoj, niskoj prostoriji skupilo se mnogo svećenika. Na kraju dvorane bio je jedan visok oltar iz mjedi. S obje strane te prostorije gorio je ugljen u zdjelama s jakim mirisom dima. Mladić je stajao zatečen i zaplašen. Vrhovni svečenik mu je pristupio i ponovno ga pitao da li se ispitu želi podvrči. Mladić je potvrdio. On želi znati, spoznati. Tada se je na znak vrhovnog svećenika otvorio oltar. Njegova prednja strana nastojala se je iz dva krila vratiju, koje su se okretale u svom osovinama. Jedna crna rupa je sijevala. Jedan svećenik uručio je mladiću malu oljem napunjenu lampu iz ilovače: »Pazi na svoju lampu i zapamti: znati, htjeti, odvaživati se, šutjeti nisu samo stepenice savršenstva nego i jedan putokas koji te danas može očuvati. Ti znaš da ovaj put vodi savršenstvu. Ti hočeš da njime ideš – dakle moraš biti odvažan i šutljiv. Ne zaboravi… odvažan i šutljiv. Pa dakle idi – idi.«
Mladić je zakoračio u pravcu oltara. Tada mu je ponovno pristupio vrhovni svećenik. »Razmisli,« govorio je ozbiljno«još si slobodan, još se možeš vratiti, ako si ali u hodnik ušao onda se vrata više ne otvaraju. Nikada još nije netko ovaj oltar upotrijebio kao izlas. Postoji samo jedan ulaz, izlaz je negdje drugdje. Tebe čeka ili smrt ili ropstvo, ako podlegneš, znanje i moč ako pobijediš. Po poslednji put – što želiš?« Mladić je gledao vrhovnog svećenika ozbiljno i pošteno u oči: »ja se hoću ispitu podvrći.« »Dakle idi.«
Mladić je ušao i odma čuo kako se izza njega mjedena vrata u svojim osovima okreču i zatvaraju.

Ispit

Prvi dio knjige zove se Ispit, a pošto je veoma sveobuhvatan, ne mogu da objavim sve odjednom... pa neka putovanje počinje...

Ispit (1. dio)

To je bilo pred mnogo tisuća godina, u Egiptu. Piramide još niso bile sagrađene, ni Sfinga i obeliska još nije bilo. Samo su palme stršile ponosno u suncem obasjani zrak. Tada je vladala božanska dinastija i u Menfisu njegovala blago mudrosti, koje je imalo izvor u višim svijetovima.

Sa zapada, iz jako jako daleko došli su Svijetleći… Mudrost i znanje, umjetnost i umijeće oni su donjeli… spasili. Jer zahvaljujuči svojoj vidovotoj nadarenosti oni su ustanovili da podzemne vode podkopavaju njihovu domovinu. Znali su da se približava vrijeme kada će čitav kontinent zajedno sa svojim veličanstvenim glavnim gradom, gradom Zlatnih vratiju, biti od potresa uzdrman i da će potonuti u krilo visokih valova. Zato su izselili.
To je bilo tada.
Ja vidim jednog vitkog, smeđeg mladića, samo sa crno bjelo prugastim suknom oko bedara. On radi sa nekoliko drugova u vrstu svetog okruga. On ima, prema želji svog oca, postati magičar i svečenik, a i njega samoga privlači gledati iza zastora. On nije zadovoljan samom raskoši službe božje, koja je pristupna čitavom narodu. On traži više. Nesvijesno drijema u njegovoj duši želja da obožava i on želi znati, znati. Pitanja se rađaju u njegovoj nutrini, kojima on nezna odgovoriti.
On je bio svečenicima preporučen i kao učenik, kao neofit bio primljen. Bio je obrezan i uživanje mesa, ribe i mahunarka mu je bilo zabranjeno. Lako vino iznimno mu je bilo dozvoljeno.
Svako jutro on sjedi ozbiljno na velikoj terasi okrenutoj prema izlazu Sunca. On treba da vježba meditaciju: kroz određeno vrijeme on ne smije pustiti ni jednu misao u sebe – on neka ne misli ni na što, on neka uči da vlada mislima i osječajima. Poslije lakog doručka koji sastoji od povrča i plodova, on radi: On znade da ga svečenici vide i motre makar ih on ne vidi, jer oni raspolažu s čudnovatim njemu nerazumljivim znanjem i sposobnostima. Ali on znade da su oni ljudi kao on, da su vježbali i učili i na koncu kroz našto strašno prošli i sada mnogo toga mogu, mnogo znadu i o svemu šute. Ali to što su oni postigli, to hoće i on, to mora i njemu uspjeti.
U podne mora on svaki dan sa svojim drugovima u veliku dvoranu. Ogromni, hieroglifima ukrašeni stupovi drže krov. Prigušeno mirno svjetlo ispunja ogromi prostor. Na zidovima stoje 22 slike u crvenoj, smeđoj, črnoj i bjeloj boji. Svojevrsno, tajnovito. Jedanajst na svakoj strani. Ovdje oni imaju dva puna sata šuteći boraviti. Imadu prosmatrati te slike. Treba da si ih utuve u glavu. I on gleda satima na slike, tokom mjeseci, godina. Pozna svaku pojedinost na njima, one govore ali on ne razumije njihov govor. On vidi svečenike, kraljeve, djevice, on želi prodrijeti u smisao slika, razumiti – ali on nema ključa.
U vrtovima rade robovi, stariji i mladi ljudi koji ne smiju nikada napustiti okrug hrama. Mladići koji se spremaju da prime posvećenje ne smiju se sa njima družiti, ne smiju im se približavati. Ali naveče, kada leže na svojim ležajima, šapču jedan drugome: ovi su robovi također htjeli postati svećenici ali niso izdržali ono strašno, nisu kušnjama odolili, i zato su robovi. Mladići zadrhću.
Jedna put u godini dužan je pokazati se vrhovnim svećeniciku. To je jedan koji zna. On je vidovit. On može videiti što se u daljini događa, on može viditi što se u nutrašnjosti čovjeka zbiva. On vidi misli, raspoloženja i zrelost duše…